OLUJE KOJE PAMTIM

 

 

Uskoro ću imati 72 godine i šta te briga koliko kg! Pokušavam da se setim letnjih oluja koje sam u mom veku videla. I zapamtila. Begale smo Vera Mrazović i ja, potkraj OŠ sa plaže Bastion u Osijeku. Nije bilo daleko do moje kuće, a mi smo rešile da ne idemo obalom Drave nego da preprečimo kroz Park kulture. Kako uđosmo zvekne grom u veliko drvo pred nama, prepolovi ga po visini i zavrne kao šaraf. Mi se pogledasmo i vratismo se na obalu, trčeći ka našoj kući, gde nas je moja Anđelija spakovala u istu kadu mlake vode i smirila nas. Drugi put sam bila starija, isto u Osijeku, ali je oluja počela dok smo bili na plaži Copacabana, na levoj obali Drave, pa smo bežali preko velikog mosta (koga je posle srušio pa izgradio Tuđman, te se sada zove Tuđmanov most, a onda ne znam kako se zvao.) Crna oluja i užasan peskoviti vetar dolazio je iz Baranje, a mi na mostu nismo čuli muziku koja nam je svirala u rukama. U nekim malim moblnim gramofonima, na baterije. Držali smo se za ogradu mosta da nas vetar ne odnese u mutnu Dravu. Videli smo jedva koji metar ispred sebe. U pubertetu sam se našla u vodi pored stenovite plaže u Puli, pa se, kad su navalili talasi nisam mogla popeti na obalu, a da me talasi ne razbiju o stene. Tata je skočio do mene, pa smo po tim talasima, koji daleko od obale nisu bili uopšte strašni, plivali do druge pitomije plaže. Dok je mama vrištala na stenama. Užasmo se bojala vode. Kao gimnazijalka, videla sam u Dubrovniku pijavicu tornada iznad Gruža. Naišla je na neko skladište drvne građe, podigla daske colerice, koje su je izbušile i srušile se opet na zemlju. Petnaestak dana pre mog 18 rođendana uhvatio nas je u Parizu strašan pljusak i vetruština, pa smo uleteli u prvu radnju sa odećom i švrćkali se tamo dok se pljusak nije smirio u pristojnu kišicu. Kupila sam neprobojan mantil od veštačke kože. Kasnije su me svi kod kuće zezali da samo ja kupujem kišni mantil u sred leta, a pogotovo zato što nisam donela baš ništa više sa tog dvomesečnog putovanja po Evropi. Nismo još bili postali potrošači... 1977. u miniću i omiljenim rimskim sandalicama sa štiklicama od 12 cm, a na povratku sa probe iz Pozorišta Dvorišta, uhvatio me led na početku Dobračine ulice. Stanovala sam na dnu, već blizu Dušanove. Nije bilo šanse da hodam, a kamoli da potrčim nizbrdo u tim sandalicama, pa sam se sklonila u neki plitak ulaz, sa zaključanim vratima. Led je ubrzo stao, ali se topio sporo pošto je bio debeo oko 10-15 cm... I ne znam zašto, slabo se kotrljao niz brdo, mada su kuglice bile glatke kao klikeri. Zato sam skinula sandale i hrabro zagazila u led, da bih jedva stigla do stana, gde su me proglasili za ludaču. Posle faksa sam na Žakovom brodu na Savi, preživela pičvajz gromova svuda naokolo. Gromovi su poludeli, udarajući i u vodu, srećom dosta daleko. Negde kod Kališa i Sajmišta. Mi smo se, kod bloka 70 pravili cool i pili smo kafu na palubi metalnog brodića, kao da nam Bog ne može ništa. Najstrašnje sam se uplašila kad sam sa malom ćerkom od 7 godina išla od Banje Junaković ka selu Svilojevu. Dan je bio krasan. Tetak Savo nas nije sačekao u Apatinu, kao što smo dogovorili, a taksista nas je sa apatinske stanice dovezao samo do odvojka za Svilojevo. Žurio je na ručak i rekao nam da možemo peške, selo nije daleko. Bilo je sve ok dok nisam videla crno, bukvalno crno nevreme koje ide prema nama i mi prema njemu...U ravnici nikad ne možeš da mu proceniš brzinu, a nisam tačno znala ni koliko nama treba da stignemo do sela. Stigosmo nekako do Svilojeva, tetak Savo se baš bio spremao da krene pred nas u Apatin... malo sa kao prebrojao. Oluja je stigla par minuta posle nas. Ali, nadam se, najgori kijamet smo doživele 2016. kad smo maminu urnu odnele i sahranile kod tate u Osijeku. Nevreme je bilo i u dolasku, pa se posle opet najavilo, a kad smo izašle iz tramvaja na okretnici, na Zelenom polju, potop je već bio u toku. Maša je htela da pričekamo u pekari, ali ja sam rešila da pretrčimo ulicu, odemo u gajbu i osušimo se... Tako smo pretrčale kroz 10 metara pakla a ja sam se onako mokra, posle još zaglavila u liftu, kad je u celom gradu nestalo struje. Mislila sam da su naše ravničarske olujčine najgore, vidiš je kako dolazi i ne možeš joj ništa. Sve dok se jednog leta nisam uvalila Mirjani Đurđević i njenom Srbi da me povezu do mora. Uhvatio nas je mitski pljusak negde iznad Užica. Vozili smo se desnom trakom, tik iznad kanjona Đetinje, a put je ubrzo bio pod debelom vodom koja se sjurila sa leve, planinske strane druma. Iz suprotnog pravca naiđe kamiončina i pljusne na nas toliku vodurinu sa kolovoza da smo zamalo odleteli tamo dole duboko, u kanjon Đetinje. Mislim da nas je spasila sopstvena zavidna kilaža od Mirjana! Ipak ni jedna od tih oluja i nevera nije se tada zvala “superćelijska oluja” jer još nismo bili postali paničari... pričaću jednom i o tome ali VAŽN0 JE REĆI DA SU UVEK POSTOJALE OLUJE I DA što reče A. Arto. MI NISMO SLOBODNI I NEBO UVEK MOŽE DA NAM SE SRUČI NA GLAVU.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                     <<